Djela apostolska 20

Knjiga O Kristu

1 Kad je sva strka prošla, Pavao pošalje po vjernike.[1] Ohrabri ih, pozdravi se s njima i otputuje u Makedoniju.2 Putem je hrabrio braću u mjestima kuda je prolazio. Stigne tako u Grčku3 i ostane ondje tri mjeseca. Baš kad se spremao otploviti natrag u Siriju, dozna da su mu Židovi postavili zasjedu pa se odluči vratiti preko Makedonije.4 Pratili su ga Pirov sin Sopater iz Bereje, Solunjani Aristarh i Sekund, Gaj iz Derbe, Timotej i Azijci Tihik i Trofim.5 Otišli su prije nas i sačekali nas u Troadi.6 A mi smo poslije Blagdana beskvasnih kruhova krenuli brodom iz Filipa i za pet dana stigli k njima u Troadu, gdje smo ostali sedam dana.7 Prvoga dana u tjednu sastali smo se da lomimo kruh.[2] Pavao je propovijedao. Kako je sutradan kanio otputovati, govorio je sve do ponoći.8 U sobi na katu gdje smo se okupili bilo je mnogo svjetiljki.9 Na prozoru je sjedio mladić Eutih. Kako je Pavao dugo govorio, on duboko zaspi i svladan snom padne s trećega kata na zemlju. Kad su ga podignuli, bio je mrtav.10 Pavao siđe, legne na dječaka i zagrli ga. “Ne uznemirujte se!” reče. “Živ je!”11 Popne se zatim na kat, razlomi kruh i blaguje s njima. Zatim je govorio još dugo, sve do svanuća. Onda otputuje.12 A mladića su odveli živa, neizmjerno utješeni.13 Mi smo prije Pavla krenuli lađom u As. On je tamo trebao doći pješice, a dalje smo ga trebali povesti.14 Kad nam se u Asu pridružio, skupa smo otplovili u Mitilenu.15 Onande smo sutradan projedrili nadomak Hija, dan poslije krenuli u Sam te sutradan stigli u Milet.16 Pavao je, naime, odlučio izbjegnuti Efez da se ne zadrži u Maloj Aziji. Žurio se da, ako bude mogao, stigne u Jeruzalem do Pedesetnice.17 Ali iz Mileta pošalje u Efez po crkvene starješine.18 Kad su došli, reče im: “Znate kako sam postupao od prvog dana kad sam nogom kročio u Malu Aziju.19 Služio sam Gospodinu ponizno, u suzama i kušnjama koje su me snašle zbog židovskih urota.20 Ipak se nikada nisam sustezao propovijedati, u javnosti ili po kućama, sve što bi vam moglo biti korisno.21 Upozoravao sam i Židove i pogane da se odvrate od grijeha i obrate Bogu te da povjeruju u našega Gospodina Isusa.22 Sada idem u Jeruzalem, neodoljivo vođen Svetim Duhom, ne znajući što me čeka,23 osim što mi Sveti Duh u svakome gradu potvrđuje da me čekaju tamnica i nevolje.24 Ali nije mi stalo hoću li živjeti ili ne, već hoću li dovršiti svoju trku, djelo koje sam primio od Gospodina Isusa: svjedočiti o Radosnoj vijesti i Božjoj milosti.25 Sada znam da me vi, kojima sam propovijedao o Kraljevstvu, nećete više vidjeti.26 Zato vam danas jasno kažem: čist sam od krvi svih vas. Nisam kriv propadne li tko od vas27 jer se nisam sustezao navijestiti vam u potpunosti Božju nakanu.28 Pazite na sebe i na Božje stado—na njegovu Crkvu otkupljenu njegovom krvlju, u kojoj vas je Sveti Duh postavio za starješine.29 Znam da će se, kad odem, među vas uvući okrutni vuci koji ne štede stada.30 Čak će i neki od nas neki iskrivljavati učenje ne bi li odvukli učenike za sobom.31 Zato bdijte! Ne zaboravite da sam tri godine bio s vama i danonoćno vas bez prestanka opominjao lijući suze.32 A sada vas povjeravam Bogu i Riječi njegove milosti, koja vas može izgraditi i dati vam baštinu kao i svima posvećenima.33 Nikada nisam želio tuđe srebro, zlato ili odjeću.34 Znate da sam vlastitim rukama radio za svoje potrebe i potrebe svojih pratitelja.35 U svemu sam vam bio primjerom kako se treba truditi, pomagati nevoljnima i pamtiti riječi Gospodina Isusa: ‘Blaženije je davati nego primati.’”36 Kad je to rekao, klekne i pomoli se s njima.37 Glasno su plakali, grlili Pavla i cjelivali ga38 ražalošćeni posebice što je rekao da ga nikada više neće vidjeti. Zatim ga isprate na lađu.