Römer 9 | Knjiga O Kristu

Bog je odabrao Izrael

1 U nazočnosti Kristovoj govorim istinu—ne lažem—a moja savjest i Sveti Duh potvrđuju da je ovo što govorim istina. 2 Srce mi je ispunjeno silnom tugom i beskrajnom boli 3 zbog mojeg naroda, zbog moje židovske braće i sestara. Pristao bih biti zauvijek proklet—odsječen od Krista!—kad bi to njih moglo spasiti. 4 Oni su izabrani izraelski narod, izabrani da budu posebna Božja djeca. Bog im je objavio svoju slavu. Sklopio je s njima savez i dao im svoj Zakon. Imaju povlasticu da ga štuju i da primaju njegova divna obećanja. 5 Njihovi su preci bili veliki Božji ljudi, a i sam je Krist bio Židov po tjelesnom podrijetlu. A on je Bog koji vlada nad svime i dostojan je vječne slave! Amen. 6 Zar je Bog prekršio svoja obećanja? Nije. Jer nisu Izrael svi koji potječu od Izraela. 7 Sama činjenica da potječu od Abrahama ne čini ih pravom Abrahamovom djecom. Jer u Svetome pismu piše: “Po Izaku će ti se nazivati potomstvo”* —iako je Abraham imao još djece. 8 To znači da nisu svi Abrahamovi tjelesni potomci ujedno i Božja djeca. Samo djeca obećanja su Božja djeca. 9 Jer Bog je obećao: “Nagodinu ću opet doći i Sara će imati sina.”* 10 Taj je sin bio naš predak Izak. Njegova žena Rebeka nosila je blizance. 11 Ali prije nego što su rođeni, prije nego što su učinili išta dobro ili zlo, primila je poruku od Boga. Ta je poruka dokaz da Bog bira prema vlastitom naumu, a ne prema našim dobrim ili lošim djelima. 12 Rekao joj je: “Potomci tvojega starijeg sina služit će potomcima mlađega.”* 13 Ili, riječima Svetoga pisma: “Jakova sam zavolio, a Ezav mi omrznu.”* 14 Zar je Bog bio nepravedan? Nipošto. 15 Jer Mojsiju je rekao: “Smilovat ću se komu se želim smilovati i sažalit ću se nad kime se želim sažaliti.”* 16 Zato ne ovisi o nama hoćemo li primiti Božje obećanje. Ne možemo ga dobiti svojom voljom ili teškim trudom. Bog će se smilovati kome bude htio. 17 U Svetome pismu piše da je Bog kazao faraonu: “Postavio sam te za vladara zato da na tebi pokažem svoju moć i da se moje ime razglasi po svoj zemlji.”* 18 Bog se dakle nekima smiluje samo zato što tako želi, a čini i da nekima srce otvrdne. 19 Mogli biste pitati: “Zašto onda Bog okrivljuje ljude da nisu poslušni? Ne postupaju li oni samo kako im je on odredio?” 20 No nemojte tako govoriti. Tko ste vi, obični ljudi, da prigovarate Bogu? Zar da stvorenje pita stvoritelja: “Zašto si me učinio ovakvim?”*? 21 Kada lončar od istoga grumena gline načini vrčeve, nema li pravo jedan od njih namijeniti plemenitoj, a drugi neplemenitoj uporabi? 22 Pa što ako je Bog, odabravši pokazati svoj gnjev i moć, s velikim strpljenjem podnosio one koji su izazvali njegov gnjev i bili spremni za uništenje? 23 Što ako je to učinio kako bi onima kojima iskazuje milost i koje je unaprijed pripremio za slavu, pokazao bogatstvo svoje slave— 24 pa tako i nama, koje je pozvao ne samo od Židova već i od pogana. 25 Kao što piše u Knjizi proroka Hošee: “One koji nisu moj narod prozvat ću svojim narodom i voljet ću one koje prije nisam volio.”* 26 I još: “Jednom im je rečeno: ‘Vi niste moj narod.’ Ali sada će im se reći: ‘Vi ste djeca živoga Boga.’”* 27 Za Izrael, opet, Izaija kaže: “Iako je izraelski narod brojan kao zrnca morskog pijeska, samo će se mali broj spasiti. 28 Jer Gospodin Bog će potpuno i brzo ostvariti svoju riječ i kaznom poharati zemlju.”* 29 Na drugome mjestu Izaija kaže: “Da Svemogući Gospodin nije poštedio nas nekolicinu, bili bismo posve zatrti, poput Sodome i Gomore.”*

Izraelova nevjera

30 Što reći o svemu tome? Pogani su pred Bogom opravdani po vjeri iako nisu iskali pravednost. 31 A Izraelci koji su se toliko trudili opravdati pred Bogom ispunjavanjem Zakona nisu u tome uspjeli. 32 Zašto? Zato što su pokušavali pred Bogom postignuti pravednost ispunjavajući zakonske odredbe i čineći dobra djela, a ne vjerom. Spotaknuli su se o “kamen spoticanja”. 33 A Bog ih je opomenuo u Svetome pismu: “Evo, postavljam na Sionu kamen spoticanja i stijenu posrtanja.* Ali tko u njega vjeruje, neće se postidjeti.”*